Osmodnevna pustolovina bez tehnologije

Život počinje na kraju zone komfornosti

Lucija Mlakar, 3.b

Proljetni  praznici u Parku prirode Papuk na projektu pod vodstvom organizacije Outward Bound.

Živeći sa svim obvezama, problemima, rokovima i stresovima koje nam užurbana današnjica nameće, postavljamo si pitanje: stignemo li uopće „živjeti“? Dišemo, a ne živimo – neprestano težimo uspjehu, nezadovoljni smo, tražimo više, žudimo za boljom budućnošću, ali ono zaista bitno izostavljamo.

Jesmo li svjesni trenutka u kojem živimo? Možemo li više barem na trenutak zastati, naći mir sa svojim mislima i prepustiti se avanturi? Možda si i odaberemo dan predaha, dan za sebe, ali jesmo li uistinu sami ili su oko nas uvijek neki nametnici – mobiteli, društvene mreže, objave u virtualnom svijetu, bespotrebni razgovori koji nam oduzimaju dragocjeno vrijeme. Naravno, naučeni smo tako živjeti jer i svi drugi tako žive – društvene mreže postale su naše utočište mira i izvor ugode.

Kako preživjeti bez mobitela

Velike se promjene događaju kad se susretnu ljudi i planine.

Karakter se ne razvija u miru i ugodi. Samo kroz iskušenja može se osnažiti duša, proširiti vidike, inspirirati za djelovanje i postići uspjeh, a najveći je uspjeh potpuno unutarnje zadovoljstvo samim sobom. Život počinje na kraju „zone komfornosti“ .
Ja sam to itekako osjetila pa je ovo savršen način da iznesem svoje iskustvo i možda potaknem druge na isto. Velike se promjene događaju kad se susretnu ljudi i planine. To se ne postiže skitanjem po ulici.

28 mladih polaznika (među kojima sam i ja) uzrasta od 14 do 18 godina, odlučilo je provesti cijele proljetne praznike u Parku prirode Papuk na projektu pod vodstvom organizacije Outward Bound. Dok su drugi kod kuće ljenčarili, mi smo aktivno provodili praznike krećući se u prirodi, pomičući granice svojih mogućnosti, iskušavajući se u raznim pustolovnim aktivnostima i sve to bez blagodati civilizacije.

Bez ikakve tehnologije preživjeli smo osam dana u prirodi sami se orijentirajući s pomoću kompasa, izrađujući sami svoje prenoćište (bivak), pripremajući sami svoju hranu na logorskoj vatri, tj. jednostavnije – za sve potrepštine snalazili smo se sami.

Tehnologija je postala neizostavna u svakodnevici, a ja sa sigurnošću mogu tvrditi da ni jedan dan nisam poželjela pregledati poruke na mobitelu.

Priroda me učinila sretnom

Jedino što život čini mogućim jest neizdrživa neizvjesnost i  tajanstvenost onoga što slijedi.

Tehnologija je, naravno, pozitivna u aspektima bržeg i lakšeg pronalaženja informacija, komunikacije i kontaktiranja, ali tehnologija sve više postaje loša navika, a sve manje koristimo njene pozitivne funkcije. Zanemarujemo socijalizaciju, živimo u nestvarnom svijetu „likeova“, „postova“, „notifikacija“ – postajemo ovisni. Život nam se, nažalost, pretvara u monotoniju izvršavanja obaveza i slobodnog vremena potrošenog na društvenim mrežama s umanjenom dozom smijeha, svježine, društva.

Zaboravljamo da jedino što život čini mogućim jest neprestana, neizdrživa neizvjesnost, radost tajanstvenosti onoga što slijedi. Svaki je pojedinac ono što i njegova duboka pokretačka želja. Kakva mu je želja, takva mu je volja. Kakva mu je volja, takva su mu i djela. Kakva su mu djela, takva mu je i sudbina. Društvo današnjice zakazuje već i u prvoj rečenici – nema želja za svježim i neostvarivim, a pojedinac postaje dio jednobojne mase.

Prevladavanje straha

Život se mjeri trenucima koji nam oduzimaju dah.

Sretna sam jer sam učinila promjenu. Izašla sam u prirodu koja me napokon učinila potpunom i zadovoljnom. Nisam se imala vremena zamarati nepotrebnim problemima o kojima razmišljamo u „civilizaciji“ jer sam se  brinula o onim pravim problemima – „kako preživjeti“. Shvatila sam i da „živciranje“ nije nužno. Sreća je stanje uma. Ako pozitivno razmišljamo i tako interpretiramo događanja, ona će takva uistinu i biti. Upoznala sam predivne ljude, izgradila prijateljstva i naučila o vrijednosti timskog rada. Postoje bezbrojne anegdote iz moje pustolovine koje su sada uspomene za cijeli život.

Kažu da se život ne mjeri brojem udisaja, nego trenucima koji nam oduzimaju dah, i ja to potvrđujem. Suočila sam se sa svojim strahovima od visine, spavanja na otvorenom, s fizičkim naporom i motoričkim izazovima. Osjećaj prevladavanja straha neopisiv je, kao i ponos koji osjećamo na kraju uspješno završenog zadatka. Kroz svakodnevne ekspedicije shvatila sam da nikada nije bit u krajnjoj destinaciji, nego da treba uživati u putu.

U  društvu stvarnih ljudi

Poput snježnih pahulja – nježni smo i krhki, a kad se udružimo, možemo postići svaki cilj.

U tih 8 dana (19.3.2016. -26.3.2016.) bilo je svakakvih vremenskih (ne)pogoda – od sunca i vrućine pa do kiše, a na kraju čak i do snijega. Dan kad je padao snijeg, bio je zasigurno najteži dan na otvorenom, ali baš me taj dan naveo na stav kakav iznosim sada. Promatrala sam snježne pahulje i shvatila da smo svi mi baš poput njih – nježni i krhki, ali kad se udružimo, možemo postići svaki cilj, baš kao što su taj dan pahulje napravile bijeli pokrivač visine skroz do naših listova.

To je ono što se pamti – čvrsta prijateljstva, neponovljive avanture, a ne koliko smo poruka dobili na dan ili koliko „likeova“ imamo na profilnoj slici objavljenoj na nekoj od društvenih mreža.

Nakon svoje proljetne pustolovine više ne ovisim o mobitelu, nastojim svaki dan živjeti punim plućima i napraviti nešto novo, barem malo odmaknuti se od rutine. Možda griješim, možda moje riječi nemaju značenje ili možda je već kasno da se ljudi vrate ljudima i prirodi. Previše možda, a ja pozitivno razmišljam.

Um proširen iskustvom  nikada se ne može natrag smjestiti u svoje stare okvire.