
Osmodnevna pustolovina bez tehnologije
Um proširen iskustvom nikada se ne može natrag smjestiti u svoje stare okvire.Lucija Mlakar (3.b), polaznica OBC projekta
Život počinje na kraju zone komfornosti
Lucija Mlakar, 3.b
Proljetni praznici u Parku prirode Papuk na projektu pod vodstvom organizacije Outward Bound.
Živeći sa svim obvezama, problemima, rokovima i stresovima koje nam užurbana današnjica nameće, postavljamo si pitanje: stignemo li uopće „živjeti“? Dišemo, a ne živimo – neprestano težimo uspjehu, nezadovoljni smo, tražimo više, žudimo za boljom budućnošću, ali ono zaista bitno izostavljamo.
Jesmo li svjesni trenutka u kojem živimo? Možemo li više barem na trenutak zastati, naći mir sa svojim mislima i prepustiti se avanturi? Možda si i odaberemo dan predaha, dan za sebe, ali jesmo li uistinu sami ili su oko nas uvijek neki nametnici – mobiteli, društvene mreže, objave u virtualnom svijetu, bespotrebni razgovori koji nam oduzimaju dragocjeno vrijeme. Naravno, naučeni smo tako živjeti jer i svi drugi tako žive – društvene mreže postale su naše utočište mira i izvor ugode.
Kako preživjeti bez mobitela
Velike se promjene događaju kad se susretnu ljudi i planine.
Karakter se ne razvija u miru i ugodi. Samo kroz iskušenja može se osnažiti duša, proširiti vidike, inspirirati za djelovanje i postići uspjeh, a najveći je uspjeh potpuno unutarnje zadovoljstvo samim sobom. Život počinje na kraju „zone komfornosti“ .
Ja sam to itekako osjetila pa je ovo savršen način da iznesem svoje iskustvo i možda potaknem druge na isto. Velike se promjene događaju kad se susretnu ljudi i planine. To se ne postiže skitanjem po ulici.
28 mladih polaznika (među kojima sam i ja) uzrasta od 14 do 18 godina, odlučilo je provesti cijele proljetne praznike u Parku prirode Papuk na projektu pod vodstvom organizacije Outward Bound. Dok su drugi kod kuće ljenčarili, mi smo aktivno provodili praznike krećući se u prirodi, pomičući granice svojih mogućnosti, iskušavajući se u raznim pustolovnim aktivnostima i sve to bez blagodati civilizacije.
Bez ikakve tehnologije preživjeli smo osam dana u prirodi sami se orijentirajući s pomoću kompasa, izrađujući sami svoje prenoćište (bivak), pripremajući sami svoju hranu na logorskoj vatri, tj. jednostavnije – za sve potrepštine snalazili smo se sami.
Tehnologija je postala neizostavna u svakodnevici, a ja sa sigurnošću mogu tvrditi da ni jedan dan nisam poželjela pregledati poruke na mobitelu.
Priroda me učinila sretnom
Jedino što život čini mogućim jest neizdrživa neizvjesnost i tajanstvenost onoga što slijedi.
Tehnologija je, naravno, pozitivna u aspektima bržeg i lakšeg pronalaženja informacija, komunikacije i kontaktiranja, ali tehnologija sve više postaje loša navika, a sve manje koristimo njene pozitivne funkcije. Zanemarujemo socijalizaciju, živimo u nestvarnom svijetu „likeova“, „postova“, „notifikacija“ – postajemo ovisni. Život nam se, nažalost, pretvara u monotoniju izvršavanja obaveza i slobodnog vremena potrošenog na društvenim mrežama s umanjenom dozom smijeha, svježine, društva.
Zaboravljamo da jedino što život čini mogućim jest neprestana, neizdrživa neizvjesnost, radost tajanstvenosti onoga što slijedi. Svaki je pojedinac ono što i njegova duboka pokretačka želja. Kakva mu je želja, takva mu je volja. Kakva mu je volja, takva su mu i djela. Kakva su mu djela, takva mu je i sudbina. Društvo današnjice zakazuje već i u prvoj rečenici – nema želja za svježim i neostvarivim, a pojedinac postaje dio jednobojne mase.
Prevladavanje straha
Život se mjeri trenucima koji nam oduzimaju dah.

Sretna sam jer sam učinila promjenu. Izašla sam u prirodu koja me napokon učinila potpunom i zadovoljnom. Nisam se imala vremena zamarati nepotrebnim problemima o kojima razmišljamo u „civilizaciji“ jer sam se brinula o onim pravim problemima – „kako preživjeti“. Shvatila sam i da „živciranje“ nije nužno. Sreća je stanje uma. Ako pozitivno razmišljamo i tako interpretiramo događanja, ona će takva uistinu i biti. Upoznala sam predivne ljude, izgradila prijateljstva i naučila o vrijednosti timskog rada. Postoje bezbrojne anegdote iz moje pustolovine koje su sada uspomene za cijeli život.
Kažu da se život ne mjeri brojem udisaja, nego trenucima koji nam oduzimaju dah, i ja to potvrđujem. Suočila sam se sa svojim strahovima od visine, spavanja na otvorenom, s fizičkim naporom i motoričkim izazovima. Osjećaj prevladavanja straha neopisiv je, kao i ponos koji osjećamo na kraju uspješno završenog zadatka. Kroz svakodnevne ekspedicije shvatila sam da nikada nije bit u krajnjoj destinaciji, nego da treba uživati u putu.
U društvu stvarnih ljudi
Poput snježnih pahulja – nježni smo i krhki, a kad se udružimo, možemo postići svaki cilj.

U tih 8 dana (19.3.2016. -26.3.2016.) bilo je svakakvih vremenskih (ne)pogoda – od sunca i vrućine pa do kiše, a na kraju čak i do snijega. Dan kad je padao snijeg, bio je zasigurno najteži dan na otvorenom, ali baš me taj dan naveo na stav kakav iznosim sada. Promatrala sam snježne pahulje i shvatila da smo svi mi baš poput njih – nježni i krhki, ali kad se udružimo, možemo postići svaki cilj, baš kao što su taj dan pahulje napravile bijeli pokrivač visine skroz do naših listova.

To je ono što se pamti – čvrsta prijateljstva, neponovljive avanture, a ne koliko smo poruka dobili na dan ili koliko „likeova“ imamo na profilnoj slici objavljenoj na nekoj od društvenih mreža.
Nakon svoje proljetne pustolovine više ne ovisim o mobitelu, nastojim svaki dan živjeti punim plućima i napraviti nešto novo, barem malo odmaknuti se od rutine. Možda griješim, možda moje riječi nemaju značenje ili možda je već kasno da se ljudi vrate ljudima i prirodi. Previše možda, a ja pozitivno razmišljam.
Um proširen iskustvom nikada se ne može natrag smjestiti u svoje stare okvire.
Read more experiences
Moja očekivanja su debelo premašena, a moram reći da nisu bila mala... Impresionirana sam konceptom, metodologijom i provedbom na terenu. Ovim putem se želim posebno osvrnuti i pohvaliti tim kojem smo bili povjereni.Polaznica programa „Dive into yourself“ (50)
Novo iskustvo, nezaboravni doživljaji, otkrivanje sebe i svojih sposobnosti i mogućnosti, nova prijateljstva i korak prema sazrijevanju, i stupanje u svijet odraslih. U svakom slučaju, kao roditelji, pun pogodak.Sanja, majka
Cijeli koncept je inovativan i drago mi je da i u našim prostorima djeca imaju prilike učiti na jedan nov, a zapravo u suštini stari način... kroz iskustvo, u timu, pomažući drugima i primajući pomoć od drugih. Sve je izvedeno na zabavan način kroz igru, zanimljivu priču. Osim toga, sam boravak vani je poseban doživljaj, unatoč zimi ili možda baš zbog zime je to bilo malo posebnije.Katarina, majka
Program je u potpunosti primjeren uzrastu učenika. Suočili su se sa brojnim preprekama, savladali svoje strahove, naučili funkcionirati kao grupa, usvojili brojne vještine koje će moći primjenjivati u svakodnevnom životu, a pritom se izvrsno zabavljali i uživali.Nastavnica u pratnji škole u prirodi
Mnogo sam naučio iz večernjih krugova i penjanja, o oblicima povjerenja i komunikaciji koja se poboljšavala kroz skoro svaku aktivnost.Polaznik (15), Proljetna pustolovina